4. poglavlje
1 Kada, dakle, Gospodin dozna da su farizeji čuli da on, Isus, dobiva i krsti više učenika negoli Ivan
2 (premda sâm Isus nije krstio, nego njegovi učenici),
3 napusti on Judeju te ponovno ode u Galileju.
4 A morao je proći kroz Samariju.
5 Tada dođe on do samarijskoga grada zvana Sihar, blizu zemljišta koje je Jakov dao svome sinu Josipu.
6 Ondje bijaše Jakovljev zdenac. Isus, umoran od puta, sjede kraj zdenca; a bijaše oko šestoga sata.
7 Tada dođe neka žena iz Samarije zagrabiti vodu. Reče joj Isus: “Daj mi piti.”
8 (Jer njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti nešto za jelo.)
9 A žena Samarijanka mu reče: “Kako to da ti, koji si Židov, tražiš piti od mene, žene Samarijanke?” jer Židovi se ne druže sa Samarijancima.
10 Odgovori joj Isus: “Kada bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi od njega zaiskala i on bi tebi dao živu vodu.”
11 Reče mu žena: “Gospodine, nemaš čime zagrabiti, a i zdenac je dubok; odakle ti onda živa voda?
12 Zar si ti veći od našega oca Jakova, koji nam je dao ovaj zdenac; i sâm je iz njega pio, i djeca njegova, i njegova stoka?”
13 Odgovori Isus i reče joj: “Svatko tko pije od te vode, ponovno će ožednjeti;
14 ali onaj tko pije od vode koju ću mu ja dati, neće ožednjeti nikada, nego će voda koju ću mu ja dati postati u njemu izvorom vode koja teče u život vječni.”
15 Reče mu žena: “Gospodine, daj mi tu vodu da ne žednim i da ne dolazim ovamo zahvaćati.”
16 Reče joj Isus: “Idi pozovi svoga muža pa dođi ovamo.”
17 Odgovori mu žena i reče: “Nemam muža.” Reče joj Isus: “Dobro si rekla: ‘Nemam muža’;
18 jer pet muževa si imala, a ni ovaj kojega sada imaš nije tvoj muž. To si po istini rekla.”
19 Reče mu žena: “Gospodine, vidim da si prorok.
20 Naši su se očevi klanjali na ovoj gori, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati.”
21 Isus joj reče: “Ženo, vjeruj mi, dolazi čas kada se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu.
22 Vi se klanjate onome što ne znate, mi se klanjamo onome što znamo: jer spasenje je od Židova.
23 Ali dolazi čas, već sada je, kada će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i u istini: jer takve klanjatelje traži Otac.
24 Bog je Duh; i oni koji mu se klanjaju, trebaju mu se klanjati u duhu i u istini.”
25 Reče njemu žena: “Znam da dolazi Mesija, koji se zove Krist. Kada on dođe, sve će nam objaviti.”
26 Reče joj Isus: “Ja sam taj, ja koji ti govorim.”
27 Nato dođoše njegovi učenici te se začudiše tome što je on razgovarao sa ženom; no nijedan ne reče: “Što tražiš?” ili: “Zašto razgovaraš s njom?”
28 Tada žena ostavi svoj krčag te ode u grad i reče ljudima:
29 “Dođite vidjeti čovjeka koji mi je rekao sve što god sam učinila. Nije li to Krist?”
30 Oni tada iziđoše iz grada i dođoše k njemu.
31 U međuvremenu su ga učenici molili, rekavši: “Učitelju, jedi.”
32 No on im reče: “Ja imam za jesti jelo za koje vi ne znate.”
33 Stoga učenici rekoše jedan drugome: “Da mu nije tko donio što za jesti?”
34 Reče im Isus: “Moje jelo je činiti volju onoga koji me poslao i dovršiti njegovo djelo.
35 Ne govorite li vi: ‘Još četiri mjeseca i dolazi žetva’? Gle, kažem vam, podignite svoje oči i pogledajte polja, jer su već bijela za žetvu.
36 I onaj koji žanje prima plaću i sabire urod za život vječni: da se mogu zajedno radovati i onaj koji sije i onaj koji žanje.
37 Jer u tome je istinita ova izreka: ‘Jedan sije, a drugi žanje.’
38 Ja sam vas poslao žeti ono oko čega se niste trudili: drugi su se trudili, a vi ste ušli u njihov trud.”
39 I mnogi od Samarijanaca iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi one žene, koja je svjedočila: “Rekao mi je sve što god sam učinila.”
40 Kada Samarijanci dođoše k njemu, zamoliše ga da ostane kod njih; i ostade ondje dva dana.
41 I mnogo ih više povjerova zbog njegove riječi
42 pa rekoše ženi: “Vjerujemo, ali ne zbog tvoga kazivanja, jer sami smo ga čuli i znamo da je on uistinu Krist, Spasitelj svijeta.”
43 A nakon dva dana ode on odande i pođe u Galileju.
44 Jer sâm je Isus posvjedočio da prorok nema časti u svome zavičaju.
45 Kada je, dakle, stigao u Galileju, Galilejci ga primiše, pošto su vidjeli sve što je učinio u Jeruzalemu za blagdana: jer i oni bijahu pošli na blagdan.
46 I dođe Isus opet u Kanu galilejsku, gdje je ono od vode načinio vino. A bijaše ondje neki kraljev službenik kojemu je sin bolovao u Kapernaumu.
47 Kada je čuo da je Isus iz Judeje stigao u Galileju, ode on k njemu; i zaklinjaše ga da siđe i ozdravi mu sina, jer ovaj samo što nije umro.
48 Tada mu Isus reče: “Ako ne vidite znamenja i čudesa, nipošto nećete vjerovati.”
49 Reče mu kraljev službenik: “Gospodine, siđi prije no što mi umre dijete.”
50 Isus mu reče: “Idi; sin tvoj živi.” I povjerova čovjek riječi koju mu Isus bijaše rekao i ode.
51 Dok je silazio, u susret mu dođoše sluge te mu rekoše: “Tvoj sin živi.”
52 Tada se raspita od njih za sat kada mu je krenulo nabolje; i rekoše mu: “Jučer u sedam sati pustila ga je vrućica.”
53 Tako dozna otac da je to bilo istoga sata u koji mu je Isus rekao: “Sin tvoj živi”; i povjerova on i sav njegov dom.
54 To je opet drugo čudo koje je učinio Isus kada je iz Judeje došao u Galileju.