Naslovnica

 

Evanđelja

 

Evanđelje po Ivanu

 

12. poglavlje

 

 

1   A Isus šest dana prije Pashe dođe u Betaniju, gdje bijaše Lazar, onaj koji je bio mrtav, onaj kojega je on uskrisio od mrtvih.

2   Ondje mu prirediše večeru: Marta je posluživala, a Lazar je bio jedan od onih što su s njim sjedili za stolom.

3   Tada Marija uze libru prave skupocjene nardove pomasti, pomaza Isusu noge i istrlja ih svojom kosom; i ispuni se kuća mirisom pomasti.

4   Tada reče jedan od njegovih učenika, Juda Iskariot, sin Šimunov, onaj koji ga je imao izdati:

5   “Zašto se ta pomast nije prodala za tristo denara i to dalo siromasima?”

6   Ali nije to rekao zbog toga što mu je stalo do siromaha, nego zato što je bio kradljivac: imao je novčarku i uzimao ono što se u nju stavljalo.

7   Tada Isus reče: “Pusti je, čuvala je to za dan moga ukopa.

8   Jer siromahe imate uvijek sa sobom, ali mene nemate uvijek.”

9   Veliko mnoštvo Židova dozna da je on ondje; i dođoše oni, ne samo zbog Isusa, nego i zato da vide Lazara, kojega on bijaše uskrisio od mrtvih.

10   I odlučiše svećenički glavari ubiti i Lazara,

11   jer su zbog njega mnogi Židovi odlazili i vjerovali u Isusa.

12   Sutradan veliko mnoštvo onih koji su došli na blagdan, kada čuše da Isus dolazi u Jeruzalem,

13   uze palmine grane, iziđe mu u susret i vikaše: “Hosana: Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodinovo, Kralj Izraelov!”

14   A Isus, kada je pronašao magarčića, sjede na nj; kao što je pisano:

15   “Ne boj se, Kćeri sionska: evo, kralj tvoj dolazi sjedeći na ždrjebetu magaričinu.”

16   To njegovi učenici isprva ne razumješe; ali kada je Isus bio proslavljen, prisjetiše se da je to bilo o njemu napisano i da su mu oni to učinili.

17   Svjedočili su i mnogi koji bijahu s njim tada kada je pozvao Lazara iz groba i uskrisio ga od mrtvih.

18   Zbog toga mu je mnoštvo izišlo u susret: jer su čuli da je učinio to čudo.

19   Farizeji zato rekoše jedan drugome: “Vidite da ne postižete ništa? Evo, svijet ode za njim.”

20   A bijaše i nekih Grka među onima koji su se došli pokloniti na blagdan.

21   Oni pristupiše Filipu iz Betsaide galilejske i zamoliše ga, rekavši: “Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.”

22   Dođe Filip i reče to Andriji, a Andrija i Filip, opet, rekoše Isusu.

23   I odgovori im Isus, rekavši: “Došao je trenutak da se proslavi Sin čovječji.

24   Zaista, zaista, kažem vam: Ako zrno pšenice ne padne na zemlju i ne umre, ostaje samo; ali ako umre, donosi mnogo ploda.

25   Tko voli svoj život, izgubit će ga; a tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.

26   Ako mi tko služi, neka me slijedi; i gdje sam ja, ondje će biti i moj sluga. Ako mi tko služi, počastit će ga moj Otac.

27   “Sada mi je duša potresena; i što da kažem? Oče, izbavi me od ovoga časa: ali zato sam došao u ovaj čas.

28   Oče, proslavi svoje ime.” Tada dođe glas s neba: “Proslavio sam ga i opet ću ga proslaviti.”

29   Stoga mnoštvo koje je ondje stajalo i to čulo reče: “Zagrmjelo je.” Drugi rekoše: “Anđeo mu je govorio.”

30   Odgovori Isus i reče: “Ovaj glas nije došao zbog mene, nego zbog vas.

31   Sada je sud ovome svijetu, sada će knez ovoga svijeta biti izbačen.

32   A ja ću, ako budem podignut sa zemlje, sve privući k sebi.”

33   To je rekao naznačivši kakvom će smrću umrijeti.

34   Odgovori mu narod: “Mi smo iz Zakona čuli da Krist ostaje zauvijek; kako onda ti govoriš: ‘Sin čovječji treba biti podignut’? Tko je taj Sin čovječji?”

35   Tada im Isus reče: “Još je malo vremena svjetlo s vama. Hodite dok imate svjetlo, da vas ne obuzme tama: jer onaj tko hoda u tami, ne zna kamo ide.

36   Dok imate svjetlo, vjerujte u svjetlo da možete biti djeca svjetla.” To Isus reče pa ode i sakrije se od njih.

37   Ali premda je pred njima činio tolika znamenja, ipak nisu povjerovali u njega;

38   kako bi se ispunila riječ koju reče prorok Izaija: “Gospodine, tko je povjerovao našoj poruci? i kome se otkrila ruka Gospodinova?”

39   Stoga i nisu mogli vjerovati, jer Izaija ponovno reče:

40   “Zaslijepio im je oči i otvrdnuo srce njihovo: da očima svojim ne vide, niti srcem svojim razumiju i obrate se pa ih ja ozdravim.”

41   Govorio je to Izaija kad je vidio njegovu slavu i o njemu govorio.

42   Premda su i mnogi od glavara vjerovali u njega, zbog farizeja ga nisu priznavali, kako ne bi bili izopćeni iz sinagoge:

43   jer su ljudsku slavu voljeli više negoli slavu Božju.

44   Isus povika i reče: “Onaj tko vjeruje u mene, ne vjeruje u mene, nego u onoga koji je mene poslao”

45   i: “Onaj tko vidi mene, vidi onoga koji je mene poslao.

46   Ja, Svjetlo, došao sam na svijet da tko god u mene vjeruje ne ostane u tami.

47   I sluša li tko moje riječi, a ne vjeruje, ja ga ne sudim: jer nisam došao suditi svijetu, nego svijet spasiti.

48   Onaj tko mene odbacuje i ne prima moje riječi, ima tko ga sudi: riječ koju sam govorio, ona će mu suditi u posljednji dan.

49   Jer ja nisam govorio sâm od sebe, nego Otac, koji me poslao, on mi je dao zapovijed što da kažem i što da govorim.

50   I znam da je zapovijed njegova život vječni: stoga ono što ja govorim, onako govorim kako mi je rekao Otac.”

 

^